Nakon točno 2 godine koje sam proveo ovdje od danas sam na samostalnoj domeni :

http://jesusquintana.org/

Pozvani ste da svratite, radnici su mi još po blogu, ima dasaka, kreča, šute ali uglavnom od sada sam definitivno na toj adresi.

Nebrojeni su načini da se domognete basnoslovnog bogatstva bez puno muke. Provjereno efikasan način je – grabež, a Hrvatska je jedna od pogodnijih zemalja u svijetu za takvo što. Ako se osvrnemo na proteklo desetljeće i pol možemo vidjeti gomilu sirotinje, ali i brojne bogataše oko nas.
Najjednostavniji put do bogatstva nije igranje lota ili klađenje, nije niti pošteni rad ma što u ovoj zemlji bio „pošteni rad“.
Najjednostavnije je ući u politiku, za to vam ne treba neka posebna stručna sprema, nije čak nužno niti biti pismen. Kod nas se u politiku ulazi uglavnom s uvijek istim motivima – stjecanje moći. Moć donosi novac i nedodirljivost, više ne podliježeš nikakvim zakonima jer si u većoj ili manjoj mjeri ti sam dio tog zakona.
Evo 3 nasumce odabrana primjera..

Primjer prvi:

U posljednjem broju tjednika Nacional tema s naslovnice je izvjesni Ante Belak. Građanin Belak je još nedavno obnašao dužnost prvog čovjeka krim-policije za Dalmaciju. Iz dokumenata SIS-a koje Nacional prezentira vidljivo je kako je čovjek dobrih 10 godina bio dijelom dobro organizirane skupine preprodavača ukradenih automobila i droge. Šef jebene policije? Pa je li moguće? Zar ne bi on trebao biti strah i trepet za kriminalce?
U idealnom slučaju da, ali ne i kod nas. Prisluškujući telefone pojedinih pripadnika kriminalnog miljea ušlo se u trag cijeloj jednoj dobro uhodanoj operaciji. Skupina je krala automobile u Hrvatskoj, odvozila ih dalje za Bosnu gdje bi za njih dobivali određenu količinu heroina, a onda se taj isti heroin prodavao po Splitu i Zagrebu. Gdje tu Belak? On je ni manje ni više bio zaštitnik te skupine, njihov čovjek u policiji. Ali kakav čovjek, šef krim-policije osobno. Kako se vidi iz SIS-ove dokumentacije on je štitio kriminalce, skrivao tragove ukradenih vozila te se sa krupnijim dobavljačima droge dogovarao oko njene daljnje distribucije u RH. Sa rezultatima ove istrage bili su upoznati i tadašnji HDZ-ov ministar policije Ivan Penić i njegov nasljednik iz redova SDP-a Šime Lučin. Što se na kraju dogodilo s Belakom? Ništa, u srpnju 2004. je smijenjen uz obrazloženje da je kriminal u Splitu u porastu. Nikome dakle ne fali dlaka s glave, čisto sumnjam da će usprkos ovim dokazima Belak odgovarati pred zakonom, a siguran sam da ljudima iz politike koji su za ovo znali neće nedostajati ni dlaka s glave. Krug moći i nedodirljivosti je zatvoren.

Primjer drugi:

Po mnogima najmračniji lik hrvatske političke scene, famozni dr. Pašalić, tek je prividno nokautiran i izbačen iz političkih sfera moći. No, po svemu sudeći njegova moć nije ni najmanje zgasnula, čovjek se bavi biznisom – gradi cijela naselja, bavi se konzaltigom, preradom drveta i čim sve ne. El Diablu starog HDZ-a nikada nije dokazano, jer se nije ni htjelo dokazivati, umiješanost u neke grandiozne muljaže poput Dubrovačke banke, Večernjeg lista ili čuvene Zaklade državnog zavjeta. U novom broju tjednika Feral Tribune, u tekstu naslovljenom „Tuđmanove bebe“ autor Vedran Marjanović bavi se osim Pašalićem još nekim bivšim HDZ-ovcima „koji danas nesmiljeno šire područje svoje financijske i ekonomske moći“ i sve to najčešće „uz pomoć same Sanaderove Vlade“.
Kako je bivši trovač štakora došao do bogatstva koje se mjeri desecima milijuna eura u jedva 10 godina koje je proveo u orbitama političke moći vjerojatno će ostati tajna. Krug moći i nedodirljivosti je i ovdje zatvoren.

Primjer treći:

Jedan od ljigavijih primjera kako se preko dobre političke pozicije može zgrnuti bogatstvo je i primjer HNS-ovca Srećka Ferenčaka. Godine 1996. Ferenčakov nanbudo institut (kakav kurčev nanbudo institut) od grada Zagreba dobije zemljište u Sopotu po vrlo povoljnoj cijeni od 830,000 kn. Svrha tog zemljišta je kao izgradnja centra za invalide. Nakon što je zemljište odležalo 5 godina jebeni nanbudo institut na čelu sa Srećkom Ferenčakom to isto zemljište knjiži kao svoje vlasništvo i 2 godine kasnije ga prodaje za skoro 12 milijuna kuna. Razlika je dakle 11 milijuna kuna čiste zarade, invalidi nisu vidjeli ni C od centra a Ferenčak se danas šepiri na čelu hrvatskog skijaškog saveza i savršeno ga boli kurac. Još jednom – krug moći i nedodirljivosti je čvrsto zatvoren.

Primjera ima koliko hoćete, ali dovoljna su i ova 3 da se vidi kako stvari funkcioniraju. Jednom kada zakoračite u kaljužu politike samo je nebo granica.

Sjećam se svog prvog posjeta Amsterdamu i posjeta muzeju Van Gogha. Tog ranog popodneva namjera mi je bila popiti negdje kavu nakon noćnog lutanja po kafanama i kofi šopovima vjetrovitog grada. Svratio sam kod jednog Marokanca koji je radio izvrsnu tursku kavu i znao pričati još bolje priče o svemu i svačemu. Doselio je u Amsterdam početkom sedamdesetih, pričao mi je kako je tada grad bio bolji i kako danas polako odlazi u kurac.
Dok smo srkali kavu iz šalica na čijem dnu je bio polumjesec i zvijezda trojica Talijana i njegov mlađi brat su igrali bilijar. Svi su imali zalizane frizure i svi su pričali u isto vrijeme.
„Pogledaj ih“ reče stariji Marokanac „liče na četiri pijetla koji se svaki šepiri sa svojim perjem. Mladi danas pojma nemaju o životu.“
Izvadio sam vrećicu sa marihuanom i rizle, a on je napravio grimasu. „Kakvo to sranje pušiš čovječe, da vidim.“
Dao sam mu vrećicu. On je pomirisao i još jednom napravio grimasu kao da je pomirisao govno.
„To ništa ne valja, kemija, natapaju to u nekom sranju.“ Onda je izvadio pločicu hašiša i stao ga mrviti jednostavnim, preciznim pokretima. Smotao je jedan veliki džoint i pripalio, onda je ubacio nekakvu kazetu i stisnuo play.
„Muzika starih derviša.“ dodao mi je džoint pa smo ga tako neko vrijeme šutke dodavali jedan drugome i slušali derviše.
„Van Gogh je pušio marokanski hašiš, znaš to?“
„Da? Nemam pojma.“
„O, da … snabdijevao ga je jedan Turčin, svodnik ili tako nešto. Sjedili bi u kafani u Arlesu i dimili.“
„Misliš da je napušen slikao?“
„Da, Gavrane, Suncokrete i masu toga… da nije bilo marokanskog hašiša vrag zna da li bi neka od njegovih najslavnijih djela ikada nastala.“
„Jebeno čovječe … moram svakako otići do Van Gogh muzeja.“ osjećao sam se kao da mi je u glavi poletjelo u zrak uspavano jato gavrana.
„Svakako odi još danas … hašiš i Van Gogh su prava kombinacija.“
Onda smo opet šutke srkali kavu. Vjetar bi povremeno lupio nosom u vrata i natjerao ih da zacvile.

Ispred muzeja su u redu ispred blagajne strpljivo čekali turisti. U jednoj su liniji čekali sve sami Japanci naoružani foto-aparatima, a u drugom je bilo šaroliko društvo.
Rani Vincentovi radovi bili su sve sami mrkli mrak. Uglavnom seoski motivi – kolibe, portreti seljaka, pa onda seoska obitelj kako jede krumpir.. i tako sve do odlaska u Pariz 1886.
U Parizu se zadržao do 1888. i već je tu bilo puno više svjetlosti i života u njegovim radovima.
Posjetitelji su poput duhova i u sakralnoj tišini polako koračali ispred slika. Na strateškim mjestima su bili raspoređeni momci iz osoblja, sve sami visoki Nizozemci koji diskretno nadgledaju mimohod. Nikad ne znaš kad će nekom pasti na pamet da nasrne na neku od slika, a svaka je vrijedila cijelo bogatstvo.
Slijedile su tri posljednje faze Van Goghova opusa: Arles, Saint-Remy i Auvers koje po Marokančevim riječima možemo zvati zajedničkim imenom – Vinzova hašišarska faza.
Vinz se nije osjećao najbolje, počeo je halucinirati, doživio živčani slom,
neumjerenije pio pa je završio na psihijatriji u Saint-Remyju, udaljenom oko 20 km od Arlesa.
Možda mentalno i emocionalno nije bio u najboljoj formi ali baš u to vrijeme nastaju njegova remek-djela, posljednja 2 mjeseca života proveo je u Auversu gdje je naslikao i čuvene, pomalo zlokobne Gavrane..
Stajao sam tamo ispred Gavrana poput Martina Scorsesea u Kurosawinim "Snovima" i baš poput njega mogao sam mirne duše ušetati u to zlatno polje sa crnim znamenjima na nebu.
I ušetao sam, bio je ljetni dan, krenuo sam sredinom slike a put se nekako sam otvarao ispred mene. Na jednoj čistini podno horizonta sjedio je Vinz na nekakvoj drvenoj klupi ispod trešnje. Ispred njega stol, na njemu boca vina, a s druge strane stola sjedila je žena prozračna i blijeda poput Annie Lennox. Činilo se da je ljuta i tužna u isto vrijeme.
Vinz pokaza rukom da sjednem. Sjeo sam do Annie, on je češkao bradu
„Šaljete onaj šupak od doktora Peyrona, ha?“ prostrijeli me strogim, prodornim pogledom.
„Ne, ma kakvi … dolazim, ovaj, iz Amsterdama.?“ bilo mi je nekako glupo da priznam kako sam jednostavno zakoračio u Gavrane.
„Ne laži .. ako lažeš, tako mi boga nokautirat ću te na licu mjesta.“ izvadi lulu i tresnu njom o stol.
Gledao me još malo ispitivački pa onda konačno slegnu ramenima.
„Ovo je Fiona, upravo smo raskinuli.“ potegnuo je dobar gutljaj vina, obrisao usta nadlanicom pa mi dodao bocu.
„Khm.. zapravo je on prekinuo sa mnom.“ reče Fiona otpuhnuvši pramen kose s lica.
„Oh .. čujem li ja to nekoga?“ Vinz napravi kretnju kao da osluškuje iz kojeg je to pravca došao glas „nije li to gospodična Droljasta Drolja, čujem je, ali je ne vidim.“
Fiona briznu u plač i otrča u polje.
„Rasplakao si je jebote..“
„Šta .. ko je jebe, nek samo ide. Ne treba mi drolja, Gauguin mi je priznao kako mu je pušila i još me tješi da nisu išli dalje zbog mene. Jebem mater i njemu i njoj.“
Šutio sam, a on nastavi. „Ma mislim, kakav je to prijatelj koji ti ševi ženu iza leđa, nikad se ne bih spustio na taj nivo.“ prezrivo odmahnu rukom.
„Ni riječi više neću trošiti na njih … a skoro sam zavolio drolju, taman sam počeo vjerovati da nešto može biti od nas.“
Izvadio sam džoint koji mi je još u birtiji smotao Marokanac, da mi se nađe za kasnije. Povukao sam dim pa dodao Vinzu.
Povukao je tri dobra dima. „Mmmm, hašiš marokanac. Prijatelju šalje te svevišnji.“
Jedan je gavran doletio do nas, napravio krug i sletio na granu trešnje. U kljunu je nosio vlat trave. Dan je prolazio mimo nas, ravno na zapad.

©jesus quintana

Najnovijim izbornim cirkusom Hrvatska ulazi u krug najsmješnijih zemalja svijeta, naravno – smiješno je izvana, nama koji smo unutra uglavnom je tragično. Svjedoci smo mnogostrukih medijskih ukazanja Vesne Škare Ožbolt, nedavno ražalovane ministrice pravosuđa. Vesna je rado viđen gost na svim našim televizijama i opasno minutažom prijeti Peri Kovačeviću iz HSP-a. Iako je patuljasti DC na proteklim parlamentarnim izborima jedva prešao izborni prag gospođa Ožbolt je ni kriva ni dužna zasjela na čelo najproblematičnijeg resora u državi. Lukavci iz HDZ-a su je izložili poput glinenog goluba i sami svjesni da je pravosuđe u HR teško prohodna džungla.
Nakon toga je Vesni poraslo samopouzdanje pa se nešto počela kurčiti i pričati kontra vlade što je onda rezultiralo njenom brzopoteznom smjenom. No kako je ovo zemlja u kojoj su uvijek nekakvi izbori Vesna se brzo prijavila na velikogoričku adresu ne bi li kao eto žrtva zlih hadezenjara ušićarila nešto na tim ponovljenim izborima.
I što se događa? DC dobije višestruko manje glasova od SDP-a i HDZ-a, ali to nema veze. U retardiranoj izbornoj jednadžbi zbrajanja i oduzimanja bez njenih pišljivih postotaka ni jedan od 2 politička giganta ne može oformiti vlast u Velikoj Gorici.
Vesnu zanimaju samo projekti, samo projekti i ništa drugo, ona žena ne trguje, nju ne možeš kupiti, ma kakvi. Onda ona samo sjedi a ovi je zovu na cugu i sluša što ovi imaju u planu, kako namjeravaju riješiti nagomilana sranja, kakvi su njihovi projekti.
Ali ima i ona jedan projekt, i te kakav. Vesna je pokazala sliku Hlapićgrada, ona želi da se u Gorici izgradi dječji grad Hlapićgrad jer to je dobro. To je od esencijalne važnosti za Goricu, to će biti onaj kotač zamašnjak koji će uz novi aerodrom gurnuti grad u rijeke meda i mlijeka.
Na Piculi i Šukeru je da sad prepoznaju ovu genijalnu zamisao i da pristanu na nju. To je ono što Vesna želi.
Hlapićgrad je super, svi će dolaziti iz svijeta da to vide i to ne samo iz Europe nego i šire. Doći će iz Amerike, pa onda Japanci, oni su ko ludi za bajkama. Bit će para, turizam će procvjetati u Gorici, samo budale i idioti neće doći da vide Hlapićgrad. Osim toga to će otvoriti masu novih radnih mjesta, najmanje 1000, a kasnije i više. Ko zna ako krene dobro, a nema razloga da ne krene (nije Vesna budala), može se odmah uz Hlapićgrad izgraditi i Baltazargrad.
Vesna će kao idejni začetnik dobiti mjesto gradonačelnice Hlapićgrada. Bravo Vesna, ti si novi hrvatski brand, treba te izvoziti jebote i to u treće zemlje.
Što bi rekli Američani - Only in Kroejša.

Većina žena bar jednom u životu izabere pogrešnog muškarca. Na brzinu je nabrojala 4 žene, prvo njena majka, pa Sanja, onda Renata, Lenka … pa čak je i savršeni ujak Stanko obično manijakalno, prefrigano govno. Tihi uništavač, jebeni psiho-killer. Dakle može slobodno dodati i ujnu Juliju, žena se nije nasmijala posljednjih 20 godina a svi će vam reći „O, pa njihov brak je savršen. On je tako krasan, ne pije, ne puši, jedino eto što nemaju djece.“
To što nemaju djece otvorilo je ogroman prostor za dugogodišnju tihu, torturu koju je njen ujak provodio nad svojom ženom. Muškarci su sadistička, poremećena govna.
Pogledavala je na telefon. Nije više bila sigurna da li ju više izluđuje to što nije nazvao ili to što će nazvati. Još jedan majstor tihe torture, potrošila je tri jebene godine na tu vezu a nakon tri dana je znala da od toga nikada neće biti ništa.
S druge strane te tri godine su ništa, mogla je potrošiti i cijeli život kao masa drugih žena. Točno u 10 je isključila telefon. Jebi si mater idiote. Što smišlja ta gnjilež od frajera, koji je kurac vidjela u njemu?
Možda je mogla odmah otići na policiju. Da, kako da ne, sprdali bi se s njom, rekli bi „Gospođo, to vam nije nikakva prijetnja“ iako naravno da je prijetnja jebem ti.
Gledao ju je onim svojim vodenim, sivim očima cijelu vječnost i na kraju izgovorio „Znači tako, ok, samo nemoj misliti da će ti ovo tek tako proći. Ako si mislila da ćeš se sada na miru kurvati okolo – ništa od toga.“
I to nije prijetnja? I to nije jebena prijetnja? Ne, rekli bi joj „On nema dosje, a i da ga ima na osnovu ovoga ga nemamo pravo ni zaustaviti a kamoli nešto drugo.“
Zaspala je iza ponoći i sanjala sve same košmare, na kraju je trčala kroz nekakvu močvaru kakvu nikada i nigdje nije vidjela i onda potonula u nekakvo odvratno blato, počela se gušiti i onda se probudila boreći se za svaki udisaj. Otvorila je širom prozore, nekakvi šupci urlaju dolje na cesti ali nema veze, bar ima zraka. Može disati punim plućima.
Tri jutra poslije bila je samo potištena i ništa više, napetost je jenjavala. Otvorila je vrata i krenula na posao pola sata ranije da pokuša izbjeći najgoru gužvu. Kroz tešku kapljičastu maglu vidjela je nekog boga na ogradi. Bršljan je sa strane, lijevo i desno, tamo na sredini ga nema. Napravila je još dva koraka, možda neko stoji … ma ne.
Onda se sledila od užasa koji je bubnjao iznutra i na kraju provalio iz nje kao krik, kratak i prodoran.
Točno na sredini visoke metalne ograde, na jednom od metalnih šiljaka koji su ličili na srednjovjekovna koplja bio je zakačen leš psa. Prepoznala je mješanca sličnog njemačkom ovčaru koji je jučer stradao od kotača automobila, do navečer ga je netko maknuo s ceste u travu preko puta. Tog istog psa je netko dovukao ovdje i nabio ga na ogradu, nabio ga na metalni šiljak. Stajala je tako kao ukopana tamo, činilo joj se da je prošla vječnost i pol, onda je izvadila mobitel i nazvala policiju.
„Čujte, uvijek postoji mogućnost da su to napravili pijani huligani i da to nema nikakve veze s vama..“
„Ne, ne … ma kakvi, ne.“
Mlađi policajac koji do tada nije rekao ni riječ konačno postavi pitanje na koje je sad morala odgovoriti ako hoće da ovo prestane.
„Sumnjate li na nekoga?“
Pa fala Isusu raspetom Kristu da sumnja, ali ako to sada potvrdi i izgovori njegovo ime što će se dogoditi? Nema nikakvih dokaza, neće ga privesti .. i onda? Što će onda biti, sutra mogu na tom istom mjestu naći i nju sa šiljkom zabijenim kroz bradu u njen mozak kako se tamo klati na vjetru.
Onda je pomislila kako se vjerojatno ne bi klatila sve da i orkan puše, od Božića je ponovo došla na granicu od 60 kilograma, visjela bi tamo poput debele prasice. Duž kičme joj prođe drhtaj poput malog strujnog udara.
„Gospođo … gospođice?“
„Da, ovaj .. da, i te kako sumnjam na točno određenu osobu tj. jebenog, jebenog manijaka. Samo je on to mogao napraviti..“
Tu je prestala govoriti. Policajci su strpljivo čekali, ali onda je stariji očinskim glasom opet pitao „Dobro, recite nam onda njegovo ime. Nemate se čega plašiti.“
„Nemam se čega plašiti? Pa jeste vi normalni jebote, zakačio je na ogradu mrtvog psa a vi mi kažete kako se nemam čega plašiti.“
Policajci se pogledaše pa onda opet stariji uze riječ, sad joj se već obraćao tonom kojim se inače obraća osobama koje su upravo sišle s uma „Vjerujte, vidjeli smo i gore stvari od ovoga, recite, je li to bio netko s kim se bili u vezi?“
Odjednom je osjetila težak umor, nije joj se više dalo, morala je nekako prekinuti sve ovo, maknuti se iz ove idiotske situacije. Činilo joj se kao da je usred nekog živopisnog košmara koji opasno podsjeća na stvarnost. Da je bar tako pa da se sad probudi, ali izgleda da od toga neće biti ništa. Bilo bi to predobro, ovaj košmar je ipak stvaran.
„Da“ potvrdila je umornim glasom „bila sam s njim u vezi i nema greške, on je to uradio.“
Dala im je i njegovo ime i adresu i ispričala ne samo za prekid i ne samo za ono što joj je rekao kad su raskinuli nego i sve ostalo. Pričala je nekih 10-15 minuta i ukratko ispričala sva sranja u protekle tri godine svog života.
Ostatak dana protekao joj je u istoj onakvoj magli kakva je jutros bila kad je krenula na posao s tom razlikom što se ta magla sada uvukla u nju. Poput zombija je prvo nazvala doktoricu, otvorila bolovanje, spustila se do trgovine, lutala neko vrijeme besciljno između polica i na kraju kupila bocu votke s limunom i 3 kutije marlbora light, vratila se u stan pa nazvala majstora da joj dođe promijeniti bravu, skuhala kavu, natočila piće, pripalila cigaretu i sjedila tamo kao da je negdje na kraju svijeta.
Prvo je nazvao majstor i rekao da može doći tek oko 7 na večer, onda je nazvao onaj mlađi policajac i rekao da ga nisu našli na onoj adresi koju im je dala, a na poslu su rekli da je na slobodnim danima. Ima li on nekakvu obitelj. Ima da, u pički materinoj, negdje u Lici starog kojeg nikada nije viđao, niti zvao i kojeg nikada nije vidjela. Majku, brata sestru? Majka je umrla odavno, brata i sestru nema. Ok, ako se sjeti gdje bi mogao biti neka nazove na taj i taj broj ili na ovaj drugi.
Onda se ona magla u njoj konačno zgusnula i pretvorila u nepodnošljivu glavobolju. Popila je dvije tablete, legla i utonula u san. Kasnije je negdje u pozadini netko zvonio na vratima, telefon i mobitel je u međuvremenu isključila. Probudila se oko pola 10 s osjećajem utrnulosti i mučnine. Glavobolje se povukla, osluškivala je tišinu koja se prostirala po cijelom stanu. Sjedila je tako u mraku i čekala.

©jesus quintana

Vampir Florian je sjedio na trotoaru ispred Zagrebačke banke i čekao noćni tramvaj za Dubravu. Sjedio je tamo pognute glave i dignutog ovratnika kožne jakne, prepoznao sam ga po silueti. Nema više tako puno rockabilyja po gradu, a još manje ih je među vampirskom populacijom. Iskapio sam limenku bavarie i u visokom luku je bacio prema njemu. Pala je točno ispred njega. Nije ni trepnuo.
„Floriane, krvopijo stara, izgledaš kao da su ti sve lađe potonule“ lupio sam ga po ramenu, a on je samo podignuo pogled prema meni i slegnuo ramenima.
„A, jebeš mu mater…“
Znali smo se još od djetinjstva kad su njegovi doselili na Klaku u stan preko puta mog. Išli smo 6 godina u isti razred, kasnije kad je postao vampir manje smo se družili ali i danas znamo popiti pivo ispred Sporta i gledati kako posljednji preživjeli Dalmatinci iz sedamdesetih igraju na balote na staroj stazi sportskog centra. Uvijek je bio šutljiv momak, o svojoj vampirskoj karijeri nije puno govorio , a ja ga nisam ispitivao. On je cijenio što ne zabadam nos u taj dio njegovog života i što ga ne sudim po tome. Bio je zaljubljive prirode i kada se zaljubi to traje godinama, nakon toga uvijek slijede višemjesečni periodi patnje i onda opet sve ispočetka.
Problem je bio što Florian te cure u koje zaljubi nekako previše idealizira, a na kraju se pokaže da slika koju je stvorio o njima nije ni blizu realnom stanju. Sandra, njegova prva ljubav iz 6. osnovne, bila je obična fifica, priprosta i umišljena cura, ali za njega je ona bila savršenstvo bez mane. Bližio se kraj školske godine i ja sam ga baš nagovarao da konačno nešto poduzme prije nego bude kasno za to. Onda smo je iza škole vidjeli kako se žvali s najvećim tupanom od svih živih tupana na svijetu. Dok se ona tako drpala s Denisom iz osmog B, kojeg smo svi od pamtivijeka zvali Denis Denis - Iskrivljeni Penis, Florianu je puklo srce.
Lijepo sam mogao vidjeti kad se to dogodilo, odvukao sam ga tako ranjenog srca i pomogao mu da se napije. Ja sam mu pravio društvo pa smo se obojica napili.
Tog ljeta je kao i obično sa starcima otišao na Korčulu i tamo se nešto dogodilo što je Floriana zauvijek promijenilo. Postao je šutljiviji nego obično, počeo je pisati poeziju i izgledao mi je nekako ozbiljniji i zreliji. Kao da je odjednom prestao biti klinac.
Onda smo se jednom napili pa mi je rekao „Moram ti nešto reći, znaš, ja sam ti sad vampir. Mislim da je u redu da to znaš, prijatelji smo, ali nemoj to dalje prenositi.“
Pitao sam ga samo kako to da, ako je već vampir, nesmetano hoda po dnevnoj svjetlosti, a on je samo odmahnuo rukom i rekao da su to drevne legende i da su vampiri odavno već riješili taj problem. Onda je prestao pisati poeziju i postao rockabily. Onaj tip što danas na HTV-u vodi „Na rubu znanosti“ u to je vrijeme imao band Fantomi, zvao je Floriana da svira s njima. On je pristao ali njegov doprinos je bio samo studijski, nije odlazio na žive nastupe pa je taj angažman na kraju propao. No Florian je svejedno ostao rockabily i danas je jedan od posljednjih preživjelih od te vrste u gradu.
Tramvaj broj 34 je kloparao niz Maksimirsku i dokloparao do nas. Ušli smo u zadnja kola.
„Pričaj, šta je bilo jebote.“ ponukao sam ga.
„Ma … znaš ona cura, Marisi, pričao sam ti zadnji put o njoj.“
Naravno da sam znao, bila je to ukupno četvrta ili peta cura o kojoj mi je pričao u životu.
„Da, šta bi s njom?“
„Nekidan sam joj prišao i uspio dogovoriti sastanak. Danas smo se našli.“
„I?“
„Pa ništa, ono, otišli smo u argentinski restoran, znaš onaj iza Britanca?“
„Da, da“
„E… i ono, sve je bilo ok, jedemo mi tako kad dođe nekakav tip. Ispriča se i kaže joj da je sve sređeno. On oduševljen, ona oduševljena, cer od uha do uha. Tip ode dalje a ona se još uvijek ceri i još k tome trlja ruke.“
„Biće da je sklopila nekakav dobar posao.“
„Upravo to, ali ne bi nikad pogodio kakav posao.“
„Nemam pojma, možda su joj javili da joj je odobren stambeni kredit?“
„Ne, Marisi radi na hrvatskoj televiziji, tip koji je došao i rekao da je ve sređeno isto. E sad, znaš onaj tip s kojim sam svirao u Fantomima, on isto radi na HRT-u, vodi onu emisiju …“
„Znam jebote, Na rubu znanosti, jel taj?“
„Upravo on. Sve je počelo kao nekakav poluozbiljan projekt, ona je htjela da naprave nekakav dokumentarac o vampirima ali nije bilo love za to. Onda je to ovaj čuo pa im je rekao da nemaju pojma koliko to može biti spektakularan film. Dao im je do znanja da priče o vampirima nisu tek puke bajke, ako mu dopuste da kao koautor sudjeluje na tom projektu on će isposlovati da se to financira.“
Onda mi je sinulo. „Isusa ti boga … pa nisi mu valjda…?“
Florian je samo tragično kimnuo glavom. „Na žalost, jesam. Jednom prilikom smo nešto raspravljali o drevnim legendama i tim sranjima pa sam mu spomenuo da sam i sam pomalo vampir i da znam nešto o tome iz prve ruke.“
„Pa zašto pobogu?“
„A kad je srao stalno o tome i iznosio glupe teorije. Nisam više mogao slušati te gluposti.“
„Tststs…“
„Da, baš … i tako, uglavnom, priča ona meni oduševljeno kako će ako dobiju lovu, ako ovaj uvjeri urednike, krenuti u veliki lov na pravog pravcatog zagrebačkog vampira. Odmah mi je prisjeo stejk.“
„Slabo pečen? Pretpostavljam.“
„Da, krvav..“ zakoluta Florian očima i nastavi „Uglavnom, svijet se počeo rušiti oko mene. S jedne strane žena u koju sam smrtno zaljubljen pokazuje zanimanje za mene, a s druge strane ta ista žena pokušava steći slavu dokumentarnim filmom o zagrebačkom vampiru. Usput – rekla mi je da jel mogu vjerovati kako nekakav freak iz Dubrave umišlja sebi da je vampir. I onda još 5 minuta umire od smijeha.“
Florian se našao u nezavidnoj situaciji, ali nije izgledao ni izbliza uplašen ili nervozan.
„Pa šta ćeš sad jebem ti.“
„U vezi nje?“
„U vezi tog filma čovječe.“
Prezrivo je odmahnuo. „Jebeš to, neće dobiti lovu i stvar riješena. Plus će dobiti nogu u dupe, ionako je Na rubu znanosti kurac od emisije.“
Očito da su vampiri imali dobre veze na HRT-u. Floriana je žalostilo što je opet otkrio da žena u koju je zaljubljen nije ni izbliza savršena kako je zamišljao.
„Malo si onda izgleda nakon svega ohladio od Marisi, ha?“
„Marisi? Oh, ona će se za koji sat morati suočiti sa nekim novim činjenicama…. da.“
Gledao je odsutno kroz prozor tramvaja. Njegove riječi su za to vrijeme zlokobno odjekivale u praznim kolima tramvaja broj 34.


©jesus quintana